DW: Nasukana hrvatska brodogradnja

Eksperiment s privatizacijom škverova doživio je krah, a državna politika i dalje nastavlja po starom. No neće još dugo imati priliku za novi pristup – piše DW.

Hrvatska brodogradnja je više puta zapadala u duboku krizu u poslednjih četvrt veka, bivajući s vremena na vreme sve teža. Nakon privatizacije sektora 2013. godine, sve nade su bile usmjerene na nove vlasnike, a prvenstveno na poduzetnike Tomislava Debeljaka za Danka Končara za Brodotrog.
Riječki 3. maj i pulski Uljanik za to vrijeme zapali su u svoje probleme, pa sada jedva održavaju minimum proizvodnih aktivnosti. Splitsko i trogirsko brodogradilište, međutim, trenutno su još gore. Debeljakovo brodogradilište je u predstečaju, a Končarevo praktično postoji samo na papiru, uz prodaju dela imovine. Recept jedno brodogradilište-jedan gazda nije pokazao istinski održivi potencijal, što i ne čudi poznavaoce ove industrije. Svaka iole relevantna država u brodogradnji je veoma ekonomski i politički angažovana, naime, bez obzira na vlasništvo pojedinih pogona. U poslednje vreme postoji trend vraćanja državnog partnerstva u sektor, odnosno čak i posedovanja.
Hrvatske vlasti, pak, sve više dižu ruke od najslavnijih među domaćim industrijama. Početkom meseca u malom pulskom brodogradilištu boravio je i predsednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, koji je izrazio podršku ovako nedavnoj reorganizaciji struke i tržišta. Nisu svi brodograditelji otišli ​​u inostranstvo, neki su se sklonili u novoosnovane privatne navoze. Milanović nije posetio Uljanik, gde oko 400 radnika i dalje pokušava da održi brodogradilište u životu, a država je sada suvlasnik pogona sa 42 odsto udela. Isto je učinio i prošle godine prilikom posjete Trogiru, ignorirajući radnike Končarevog brodogradilišta koje je u agoniji. No, to je i stav Vlade RH, pa na temu podrške brodogradnji ovog proleća govori samo ministar finansija Zdravko Marić, sa vrlo skeptičnim stavom. „Nevolje su počele krajem 20. veka, sve dok se nije čuo glas struke, ekonomske i brodogradnje“, rekao nam je ekonomski analitičar Gusta Santini.

Milijarde bačenih kuna

„O svemu ostalom se vodilo računa, ali to je bila politika kratkog daha, čak i ako govorimo o periodu od par decenija. Socijalni mir je kupovan ograničenim merama, jer je od svake državne strategije bilo važnije zadovoljiti interes onih koji su na vlasti da ostanu na vrhu. Brodogradnja je za to vreme nemilosrdno tonula. Novija manja brodogradilišta su opcija za opstanak dela struke, ali nemaju pravu snagu. Oni nemaju kapacitete za istraživanje i razvoj, pa će stagnirati u celini, a mi smo uništili Brodarski institut“, kaže Santini.

Milijarde kuna iz javnog budžeta potrošene su na privatni projekat restrukturiranja brodogradilišta nakon ulaska Republike Hrvatske u EU. Moglo bi se reći da je novac bačen, jer su i privatna brodogradilišta tražila dalju pomoć od države, u vidu kreditnih garancija, naloga vojnih i policijskih brodova, i gledanja kroz prste u slučaju učestalih utaja poreza i drugih plaćanja prema mesne zajednice i država. Vlada RH danas s pravom sumnja u nove zahtjeve Debeljaka ili Končara, ali će teško poreći suodgovornost za ovu situaciju. Dodatne pogodnosti za sumnjive gazde, bez kritike njihovog poslovanja koje smo analizirali u više navrata, samo su na kraju gurnule sektor u veće probleme.

Vreme loših učenika

„Među njima nije bilo vidljivog protivljenja toj samoubilačkoj odluci. Gledali su samo na smanjenje potrošnje u budžetu, ne uzimajući u obzir dugoročne efekte na nacionalnu ekonomiju. Sećam se da su glavnu reč u suđenjima vodili prvi potpredsednik Vlade Radimir Čačić i zamenica ministra privrede u prethodnoj vladi Tamara Obradović Mazal, kasnije savetnica za privredu i EU pitanja predsednika Ive Josipovića. I sve je dogovoreno naopako, vrlo nesposobno i štetno, što smo odmah videli, a sada se to posebno vidi“, rekao je Markovina.

„Ovo je vreme loših učenika“, dodaje, „što me kao profesora čini izuzetno tužnim. Znamo samo da su Markovina i druge brodograditeljske kolege pokušale da učestvuju u izradi dugoročne strategije razvoja sektora pre privatizacije, a potom i u odnosu na nove vlasnike. Ponudili su svoju sveobuhvatnu studiju svim vladama, ali uzalud. Napravili su i program restrukturiranja Tomislava Debeljaka.

Istrebljenje retke vrste

Nije ih poslušao, ali na pitanje da li im je platio rad, naš sagovornik je s nelagodom odgovorio da je prestao da ih kontaktira kada je FESB Debeljaku ispostavio relativno mali račun za ovu stručnu proceduru. „Svi smo mi škverska deca, ionako bismo pomogli, samo da sve ne propadne. Ali naša privreda će na ovaj način propasti, mi ćemo izumreti kao retka vrsta. Pogledajte samo taj Uljanik danas, muče se da počnu život u brodogradilištu, a srce me boli kada kažu da im za preživljavanje treba samo jedan i po brod godišnje. Gradili su po osam do deset brodova, svaki za oltar, kako narod kaže“, svjedoči Roko Markovina.

Ovaj stručnjak se zalaže da država podrži ovako značajne inicijative, a ne samo da nađe alibi u malim preduzećima. I smatra da još nije kasno, dok ima živih stručnjaka i dok se ne zatvore sve škole za reprodukciju znanja i nagomilanog ogromnog iskustva. Ali sledeće generacije ili dve više neće imati tu priliku. Italijanska državna praksa u 21. veku može poslužiti kao dobar primer Republici Hrvatskoj. Uzori su, dakle, dostupni samo ako je postojala poznata politička volja da se preokrene.

Izvor: DW

Foto: Stozer za odbranu Brodogtradnja